To sto je Sombor danas opstinsko i okruzno srediste, samo je dosledan sudbinski sled uloge koju
su mu istorijske okolnosti, cesce visi interesi, dodeljivali u minulim vremenima kao centra uzih
ili sirih prostora, vise ili manje administrativno znacajnih jedinica, kroz cega se i najlakse
prate njegovi usponi i padovi.
 |
Grb porodice Cobor |
U celini, ti uzleti i padovi, mozda su i najbitnija odrednica somborske price, koja pocinje
da tece od razmedja 12. i 13. veka, kada se pocela utemeljivati, za duga vremena, kao bezimena
naseobina, o kojoj prvi pomen srecemo 1360. godine, nalazeci je u sastavu plemickog poseda tada
znacajne porodice Cobor. No, kako ce se pod Coborima i pod tim imenom sve cesce beleziti, tako ce
se pod njima ovo staniste i sve ubrzanije razvijati, to ce doneti da uskoro, po tada vazecim
obicajima, prihvacenom imenu Cobora, bude mu pridodato i ime svetitelja-zastitnika, kada dobija
svoj puni naziv Cobor-Sent-Mihalj. Inace, da bi zasluzila ime svetitelja, uslov je bio da naseobina
uz vec dostignuti ugled i znacaj ima i izgradjenu crkvu.
Svakako je Cobor-Sent-Mihalj sve to imao, a uz to i dobru perspektivu, te ce od sada se uloge
izmeniti i Cobori ce svom plemickom imenu pridodavati "od Sent-Mihalja". Ugled i dokaz o ubrzanom
narastanju Cobor-Sent-Mihalja, posebno ce potvrditi u njemu izgradjena tvrdjava 1478, kao predstraza
i odbrana od sve agresivnijih naleta Osmanlija na juzne granice Ugarske.
Ali, ubrzo ce se to i pokazati, tvrdjava i palisade, nece biti dovoljne da zaustave tursku najezdu
i naseobina ce postati njihov plen 1541, kada ju je Pertev-pasa prikljucio Osmanlijskoj carevini u
kojoj ce po prvi put u deftere biti upisana pod danasnjim imenom Sombor, 1543. godine. Bas taj
podatak o zabeleznom novom imenu, ponajbolje kazuje o promenama koje su ovim istorijskim
dogadjajima prethodile. Naime, od dotadasnjeg slovenskog i madjarskog etnosa koji ga je naseljavao,
Ugari ce se pred Turcima povuci put Severa, dok ce slovenski narodi, u stvari srpski pravoslavni
zivalj kao daleko najbrojniji, ovde ostati i ubrzo ce ugarski naziv "Cobor" prilagoditi u svom
jezickom izrazu primerenije "Sombor". Ovo ime ce od njih prihvatiti i Turci jer je poznato da oni,
bez preke potrebe, nisu menjali zatecene nazive naseobina koje su osvojili na svojim pohodima.
 |
Sombor iz turskog perioda maketa grada |
Svedocanstvo o Somboru kao nahijskom sedistu, ostavio je veliki turski putopisac Evlija Celebi,
koji je u njemu boravio 1665. godine: "... U stara vremena, kazuje nam Celebi, to je bila velika
varos. I sada se na mnogim mestima jasno vide ostaci njenih gradjevina. Sada se ovaj grad nalazi
na teritoriji Segedinskog sandzakata... To je vrlo jaka cetvorougaona palanka. Gradska citadela
gradjena je od tvrdog materijala... Preko opkopa...u vanjskom gradu (varosi)... su vecinom
kujundzijski ducani". Nastavljajuci kazivanje opisom spoljasnje varosi, Celebi daje i
karakteristiku njezinog zivlja: "To je velika varos koja se nalazi na jugoistocnoj strani
tvrdjave i koja je okruzena vinogradima, bascama i ogradjenim vrtovima... Postoji svega
cetrnaest muslimanskih bogomolja, od kojih se istice Pasina dzamija...Tu se nalaze dve hiljade
dobrih, prostranih, ceramidom pokrivenih kuca, prizemnih i na sprat...Samo u ovom seheru nema
tekuci voda, ali je jako bogato mesto...Sva tamosnja raja nisu Madjari, nego Vlasi-hriscani.
Ova mesta su nesto posebno, ona ne pripadaju Madzarskoj, nego se ubrajaju u vilajet Backu i
Vlasku... Vecina stanovnika su trgovci, a svi nose krajiska odela i vrlo su uljudni i hrabri
ljudi". Dodajmo tome da su u Somboru tada jos po dve medrese i tekije za dervise, sest osnovnih
skola, dva hana za putnike namernike i "jedan hamam koji osvezava dusu", te ce nam slika o
Somboru, kao uglednoj i bogatoj palanci, mestu dobrog zivota za Turke i teskog za raju, biti
potpunija.
Hriscanski zivalj je mnogo stradao ne samo od turskog, nego i od zuluma Tatara, koji su u dva maha,
1594. i 1598, boravili u Somboru kao turski saveznici u ratovima sa Austrijskom carevinom,
vodjenim od 1593. do 1606. godine. Najcesce, raja je spas nalazila u izbeglistvu, te ne
iznenadjuje podatak iz popisa koji je, po nalogu Ratnog saveta, izvrsen 1720. godine, cak tri
i po decenije po odlasku Azijata, da je u celoj Backoj bilo svega 32.600 dusa i ne vise
od 3.362 doma, od cega 3.265 srpskih, bunjevackih i sokackih.